Ono kad putuješ, a želiš otputovati s tog putovanja…

"Prošli sam tjedan upoznala mladu Australku koja prvi put u životu s ruksakom na leđima obilazi Europu. Uputila sam je prema kolodvoru. Krenula je u Sloveniju, tek toliko, da vidi kako je ondje. Kad sam čula njezine planove, uhvatio me je krajnje besmislen grč zavisti pa sam pomislila: "I ja želim poći u Sloveniju! Kako to da ja nikada nikamo ne mogu otputovati?"

Dakle, neupućenom bi se oku moglo doimati da PUTUJEM. Priznajem da je žudnja za putovanjem, dok ste na putovanju, vrsta sulude pohlepe. To je kao da maštate o seksu sa svojom omiljenom filmskom zvijezdom usred seksa sa svojom DRUGOM omiljenom filmskom zvijezdom. Ali, činjenica da je ta djevojka za upute pitala mene (za nju sam očito bila stanovnica ovoga grada) govori da, strogo gledano, ne putujem po Rimu, već živim ovdje. Ja jesam stanovnica ovoga grada, koliko god privremeno. Štoviše, srela sam je dok sam odlazila platiti račun za električnu struju, o čemu putnici ne brinu.

Energija putovanja na određeno mjesto i energija življenja na određenom mjestu su dvije suštinski različite energije, a nešto je u tom susretu s Australkom koja putuje u Sloveniju u meni probudilo snažnu želju da uzmem put pod noge.

Zato sam nazvala svoju prijateljicu Sofie i rekla: "Hajdemo u Napulj pojesti pizzu!"

Prije nego knjiga iz koje je navedeni citat krene u masovno posuđivanje jer sam toliko pričala o njoj da sam odmah dobila narudžbe o posudbi nakon što ju pročitam, morala sam zapisati ovaj citat koji je pojasnio ZAŠTO sam tjedan-dva svakodnevno imala u glavi scene iz filma "Eat, Pray Love" i pitala se: "pa, zar taj film moram ponovno pogledati jer ima nešto za mene?".

Ubrzo sam naišla na "Jedi, moli, voli" knjigu na sniženju i odlučila da ću ju kupiti - kad me već zove film, neka barem knjigu pročitam jer sam sad u fazi čitanja, a ne buljenja u ekran (nisam ju do sada pročitala).

Neću sad ulaziti u to koliko je knjiga cca 50x bolja od filma, no ono što sam htjela je samo prenijeti taj citat i reći kako mi je on donio prijeko potreban mir i jasnoću, jer sam stvarno mislila da nešto dubinski sa mnom nije u redu "ako sam na mjestu na kojem sam već dugo htjela biti i ako sam u procesu koji sam već dugo priželjkivala" (čitaj: amazonska džungla, la dieta, komunikacija s biljkama, izolacija, kopanje po nutrini...), a ludim što sam tamo i sanjarim o godišnjem odmoru od toga svega... npr. u Kerali u Indiji (gdje sam već bila i doživjela najveći duhovno-mentalni odmor u životu).

Zaista sam po prvi put doživjela u životu da radim ono što sam cijeli život sanjala (putujem i spajam se s nekom kulturom), a da moje tijelo javlja da možda za to ipak nisam baždarena.

Ili barem nisam trenutno.

Radno-edukativno-spiritualni život u nekoj dalekoj zemlji zaista stavlja stvari u perspektivu.

Npr. perspektivu da putovanje ne znači ujedno i odmaranje.

Ili da daleka strana kultura ne znači ujedno zabava ili prihvaćanje.

Ili da život u torbi potpuno briše disciplinu vježbanja, meditacije i zdrave prehrane iz života, kao da život na putovanju nije život sam.

Dođe ti da letiš, a tijelo vrišti da mu treba uzemljenje i da ga pustiš na miru!

Stoga, hvala Elizabeth Gilbert i hvala tom nečemu što je u meni posadilo sjeme iz kojeg je izrasla ideja da kupim knjigu koja mi je pomogla shvatiti važnost osluškivanja energija mjesta na koja putujem i osluškivanja vlastite energije u kombinaciji s tim mjestima.

Kad sam jučer pročitala post Davora Rostuhara o tome kako je trenutno u Amazoni s Anđelom i kako su ujutro bili super, da bi se kasnije tako posvađali da je ona iz rent-a-cara izbacila sve njegove stvari, ostavila ga na cesti i otišla, samo sam se blago nasmijala i pomislila: "joj kako mi je drago da nisam tamo" Tako da, hvala i Davoru na dijeljenju crtica sa svojih putovanja s kojima se možemo poistovjetiti :)

01.08.2019.

Peruanska Amazona, 2018.