Dan kad sam se udala za majansku zemlju

Godina je 2019., ožujak.

Nalazim se u Gvatemali na jezeru Atitlán u gradiću San Pedro La Laguna i pripremam se za ceremoniju. Pripreme su krenule rano ujutro; već u 7 h sam trebala biti u kući Tate Pedra.

Čekala sam ga u dvorištu kuće, a kad je stigao došao je da mi nešto priopći, nešto što mi prije nije htio reći, kako sam shvatila, da me ne prepadne, da ne pobjegnem :D

Rekao je pomalo plašljivo da ceremonija koju ćemo imati iziskuje dar krvi za Majku Zemlju. 

"Malo ćemo te ubosti u palac iglom, ništa strašno".

Bila sam OK s tim. Ta, kada se čovjeku može inače pružiti ovakva prilika života? :)

Ono što je divno je da imam te trenutke ovjekovječene na fotografijama!

Na prvoj fotki možete vidjeti trenutak u kojem mi Tata Pedro govori upravo to što sam napisala, na idućoj možete vidjeti trenutak uboda, a na zadnjoj ostavljanje krvi na kamenu koji drži Tata Pedro, a koji predstavlja Majku Zemlju.

Tek sam danas šećući prirodom spoznala da sam se na taj način zapravo zauvijek spojila s majanskom kulturom, majanskim narodom, Cacaom, Majanskim kalendarom… Tek sam danas spoznala dubinu tog čina. Tata Pedro je svaki dan hodao prirodom i posjećivao sveta mjesta (jer sva mjesta u prirodi su sveta), stoga nije ni čudno da se i meni događaju sveti trenuci u šetnji prirodom. Danas sam spoznala novu dubinu povezanosti s njim. á

Taj dan kad sam “dala krv” povezala sam se s njegovim spiritom, spiritom Gvatemale, Atitlána, spiritom Cacaa, spiritom majanskih predaka, majanskih piramida, majanskog naroda, prirodom tog dijela svijeta… Kako itko nakon tog događaja može ostati isti?

Hoće li me majanska kultura ikada prestati zvati k sebi? 

Vjerojatno ne. A ako i ne idem tamo fizički, znam da će taj narod zauvijek nositi posebno mjesto u meni, a ja ću nastaviti zalijevati vrt u svom srcu Cacaom, majanskom molitvom, izučavanjem Majanskog kalendara, prisjećanjem na trenutke provedene s njima na ceremoniji ili u razgovoru.

Pitam se, što bi bilo kad bi svatko od nas napravio ceremoniju "davanja krvi" zemlji na kojoj živimo? 

Radi se o simboličnom ubodu iglom i jednoj kapljici krvi, ništa grandiozno, ništa dramatično, minimalna žrtva.

Jesmo li spremni uopće na taj način obećati se nekoj zemlji? Jesmo li spremni obećati se Majci Zemlji?

Bi li joj ikada više napravili nešto nažao ili joj se ne zahvalili nakon takve ceremonije?

Ili bi nam ona postala kao sestra, kao majka, kao baka, koju bi čuvali ko oko u glavi...

Hvala Tati Pedru koji me je ne riječima, već djelom, naučio ovoj svetoj praksi.

Htjela sam ju podijeliti s vama, možda vas inspirira da učinite nešto slično :)

29.11.2023.