Vraćanje izgubljenih dijelova duše

Prošle zime u Amazoni u dubokom procesu dijete s biljkama, spiriti biljaka su me proveli kroz najtamnije dijelove moje podsvijesti i moje duše i pokazali mi da, ukoliko sam došla po promjenu, zdravlje i blagostanje, nekadašnji određeni dijelovi mene koji me čine osobom kakva jesam, više nisu dobrodošli. To izgleda otprilike ovako: ono što više nije dobrodošlo, ono što me spriječava da budem najbolja verzija sebe, izlazi na površinu i pretvara se u tom trenu u jedino što me muči i pokazuje mi se u svim svojim nijansama, da mi jednom za svagda bude jasno otkud je stigla neka trauma, što mi je napravila u životu, kakvom osobom me učinila i koja moja djela su direktan rezultat toga. Kao špil karata koje posložimo jednu pored druge da bi vidjeli uzročno-posljedične veze, sa svakim danom slijedilo je suočavanje upravo sa sobom jer iskreno u toj fazi iscjeljenja više nema smisla upirati prstom u okolinu. Shvatiš da si sam i da sve što u tvom životu jest – tvoje je.

Tako sam u toj nekoj fazi primila i duboko osvještavanje određenih trenutaka u svom životu na kojima sam ostavila neke dijelove sebe, niti ne znajući da nosim traume i da su upravo na tim mjestima dijelovi mene koji mi trebaju za vraćanje k svom Izvoru. Zorno su mi pokazana mjesta u Zagrebu na kojima sam odrastala i kroz koja sam kao dijete prolazila i ostavljala trag, kao da je na tim mjestima ostao energetski dio mene koji trebam primiti natrag, a tamo negdje tada sam ga ostavila, zapostavila, trudila se zaboraviti... Dugačko je razdoblje shvaćanja da zaborav nije zaborav, a da je prihvaćanje unutarnji mir.

Moj dragi brat, biljka Chaikuni Rao mi je tada savjetovao da zapišem sva mjesta koja mi se danima motaju po glavi, jer nije slučajno da sam se toga svega sjetila i da upravo o tim mjestima stalno razmišljam… ovaj ulaz u zgradu, onaj park, ovo igralište, ova zgrada…

Sve sam to zapisala i shvatila da kad se vratim u Hrvatsku, trebam otići na ta sva mjesta fizički, i napraviti na svakom pojedinačno ritual – svojom prisutnošću i odavanjem počasti.

Vratila sam se i eto, spletom okolnosti, preselila u kvart u kojem do tada nikad nisam živjela. Nisam dugo dugo odradila taj ritual jer ono… budem. Ali Svemir podsjeća redovno, kao kamenčić u cipeli koji nas bode, da ritual nije napravljen, da ono što sam dobila kao zadatak i što sam obećala napraviti – još nisam napravila. I tako sam svaki put vozeći se određenim ulicama bivala podsjećana od strane Svemira, Chaikunija, kamenčića u cipeli… there are things to be done! Ako se svaki put sjetim prolazeći nekuda da nešto nisam odradila, taj osjećaj neće otići samo zato jer ja nisam stigla ili koji god već izgovor mogu dati. Taj osjećaj će postati entitet – fizički opipljiva energija, zasebno biće koje sam ja stvorila upravo svojim odugovlačenjem, koje od mene siše enrgiju i čini me ovisnom o njemu. To biće je jače sa svakim mojim „budem, još nisam, čekaj, ne mogu sad, pa nije valjda to toliko važno…“ i sl. Ali važno je. Ja sam dobila to znanje, ja sam dobila tu uputu, ja sam osvijestila što mi je činiti – to znači da je upravo na meni da to i odradim. Biljke učiteljice…zato ih tako i zovu. Uče nas. Dakle nisu „biljke rješavateljice – ja ti počistim, a ti ne moraš ništa“. O ne, to nikako nisu :)

I tako neki dan napokon, slučajno ili ne, padne odluka baš nekako na 31.10., da odradim taj ritual. Zapisala sam na papirić mjesta koja sam morala posjetiti, uzela mapacho duhan, kupila crvene ruže i uputila se u kvart u kojem sam na raznim mjestima davnih dana poostavljala dijelove sebe. Premda mi se taj ritual činio napornim jer kao „ta sva mjesta treba prehodati“, ispalo je da sam se sparkirala na jednom mjestu i sve odradila pješke jer mi je sada kao odrasloj osobi sve nekako bilo blizu – potpuno druga perspektiva nego dok sam rasla u tom kvartu.

Bilo je to jako zanimljivo iskustvo. Nisam uopće imala predodžbu kako bi to moglo izgledati ili bolje da kažem, kako ću se osjećati. Također sam srela neka mjesta koja su mi također bila značajna, a do tog trena nisam niti znala da taj značaj postoji. Pa sam tako prvo došla u doticaj s prostorom u kojem sam kao dijete pjevala! I osjećala se odlično, baš tamo i tada, kao dijete, slobodno se izražavajući i bivajući prihvaćana takva kakva jesam. Isto tako, hodajući ulicom u kojoj je moja osnovna škola, „slučajno“ sam pogledala na prezimena na ulazu jedne zgrade i vidim prezime „Past“ i pomislim, kakvo li je to prezime?

Ma Ivana, nije to prezime, to je tvoja Prošlost. Ahaaaaa! :)

Bila sam u nekim parkićima, pred nekim ulazima… sve izgleda drugačije, sve izgleda isto, ja sam drugačija, ali zapravo i ne. Na svakom mjestu posula sam latice crvenih ruža, posula mapacho, zapalila lulu i blagoslovila sve uz pomoć Djeda Duhana. Zadnje što sam išla posjetiti bilo je mjesto od kojeg sam se stresla, koje je zatvoreno, kao da unutra ništa ne živi i premda oko njega života i rasta ima, baš to mjesto izgleda i osjeća kao „crime scene“. Ali ništa zato jer odavno su prošla vremena bježanja od onoga što nam se događa, a stigla su vremena grljenja našeg ranjenog unutarnjeg djeteta koje je uvijek htjelo samo ljubav, razumijevanje i prihvaćanje. I u duhu toga, to sam mu i dala: cijelu ružinu glavu ostavih na tom mjestu, s poštovanjem svoje prošlosti i osjećajem zahvalnosti za dana mi iskustva koja me danas čine onom koja sam po svrsi predodređena biti - onom koja iscjeljuje, a ranjena je duboko, onom koja zbog te boli upravo tuđu bol jasno i vidi. Moja učenja su uvijek bila: što dublja i bolnija rana, to veći rast. Uvijek učenje iz čistih suprotnosti, uvijek dugački periodi integracije i ponavljanja grešaka dok lekcija nije savladana. Godine i godine rada i rasta i duša koja je uvijek znala da će kad-tad doći do svjetla na kraju tunela.

Ovo je bio prvi od tri dijela iscjeljivanja ranjenih dijelova moje duše. Druga dva ne moraju biti ispunjena ove godine, a i logistika je drugačija: drugi dio je u drugom gradu, a treći u drugoj državi! Osjećaj koji imam je da će krug biti završen iduće godine. 

Ne mogu opisati osjećaj koji imam završetkom ovog kruga. Kao da je sve gotovo, a baš upravo zbog toga, sve opet iznova počinje jer život samo mijena jest.

03.11.2018.