Kako me spasila vatra?

Apr 11

Prije dosta godina sjedila sam na trijemu jedne kućice u Gvatemali u gradiću San Marcos La Laguna gdje se održavala jedna Cacao ceremonija. Ovo je bila moja druga Cacao ceremonija u životu. Prva je bila u Zagrebu koja je bila predivna, a druga je bila u Gvatemali, ali ne majanska nego kod danas pokojnog čovjeka koji je sebe nazivao The Chocolate Shaman.

Do tada sam već bila na puno raznih ceremonija i mogla bih reći da jako dobro znam kako jedna ceremonija treba izgledati. Možda ja znam, ali znaju li to oni koji ju vode? Pa, da vidimo...

Sjedila sam tamo i slušala "čokoladnog šamana" što priča i to je trajalo i trajalo. Gledala sam ljude u procesima i njegove razgovore s njima koji su izgledali kao grupna terapija. I čekala i čekala... čekala da počne ceremonija.

Prošao je jedan sat, pa dva sata, pa tri sata! Hoće li više početi ta ceremonija? Gdje je oltar? Gdje je duhan? Gdje su pjesme medicine? Gdje je molitva? Gdje je sveta vatra? Barem nešto od toga? To su pitanja koja su mi se povremeno motala po glavi na tom trijemu...

Strpljivo sam promatrala procese ljudi u oko sebe čekajući ceremoniju. Zanimljivo je to bilo. Promatrala sam kako ih "proziva" i pitala se da li će prozvati i mene. Nije me prozvao, nije me ništa pitao, a iskreno za to nisam niti bila zainteresirana. Znate ono kad vam dio tijela jako dobro zna da je nešto off, ali se uvjeravate da ste si sve samo zamislili i na kraju se otkrije da vaše tijelo zna sve.

No, prava ceremonija događala se negde drugdje i to u predjelu jezera Atitlan u kojem sam ja tada živjela. Naime, pogledala sam mobitel i vidjela da u San Marcos FB grupi javljaju da su veliki požari i da se treba se pripremiti za potencijalnu evakuaciju!

Prošla su četiri sata nečega što se nazivalo Cacao ceremonija i ja sam shvatila da više tamo ne mogu biti jer ceremonije očito neće biti, a ja moram brzo kući spakirati osnovne stvari i vidjeti da li moram odmah bježati iz kuće ili vatra možda ipak nije tako blizu. Brzo sam sjela na prvi dostupni brodić koji je na doku čekao putnike i uputila se do svoje kuće u mjestu Pasajkap. Na sreću požari koji su buktili bili su veliki, ali su zahvaćali samo polja i nisu bili blizu kuća, no ipak sam spakirala osnovne stvari u torbu da mi bude spremna pored vrata ako ću slučajno usred noći morati trčati van.

I tako je zapravo mene vatra odvukla sa trijema čokoladnog šamana i sa nečega što se nazivalo ceremonija, koja to nije bila. Moja iduća ceremonija dakako je bila majanska Cacao ceremonija i tu počinje početak mog novog života. Više nikad ništa nije bilo isto. Treba isprobati razne stvari, ali i učitelje, kako bi spoznao što je za tebe, a što ne. Kako bi inače znali?

I gdjegod završili, štogod isprobali, nekad se umiješaju spiriti i elementi i odvedu nas na pravi put.

Od tog trenutka postala sam veliki štovatelj Vatre, a nekako mi se čini da i ona na mene reagira reciprocitetno.

Vijesti da je požar pored tvoje kuće nisu lijepe, ali su možda tvojoj duši potrebne.

03/2025