Kamilica u McDonaldsu

Usred la diete s Kamilicom bili su neki tipični dani obavljanja svega i svačega. Odi tu riješi ovo, odi tamo napravi ono, kupi ono, operi ovo itd. Kao netko tko se preselio na potpuno novu lokaciju u životu izgubljena sam većinu vremena i pokušavam naći svoja mjesta za rješavanje svakodnevnih potreba. Npr. gdje kupiti nešto zdravo za pojesti usput? Restorani su sezonski i sada ne rade, no ionako ne želim sjediti u njima. Po dućanima neki krekeri i orašidi ne zadovoljavaju me u ovo doba, treba mi nešto konkretno dok sam vani u akciji.

Boreći se sama sa sobom odlučila sam odustati od borbe i ući u McDonalds. Bila sam već par puta. Prvi put sam uzela kavu sa zobenim mlijekom i shvatila da je prefina! Drugi put sam uzela neki kolač i odlučila sjesti tamo shvativši da sam okružena jako lijepo uređenim prostorom koji me u tom trenutku prigrlio baš kao što bi majka prigrlila gladno dijete. Gledala sam interijer i divila se drvetu izrezbarenom na razne načine, kao da žele surađivati s prirodom i približiti nam ju. U kutu je stajao bor s kuglicama, a na stolovima su bile tegle rasnih božićnih zvijezda. Shvatila sam da ovdje gdje sada živim nisam za sada pronašla niti jedno cozy mjesto, ugodni kafić gdje ti je lijepo i udobno i gdje se ne puši! Promatrajući oko sebe primijetila sam da je McCafeu ovom McDonaldsu jedini ugodni cafe prostor na lokaciji na kojoj se trenutno nalazim. Bilo mi je to jako zanimljivo i osjećala sam kako prihvaćam tu činjenicu unutar sebe.

I onda se dogodio trenutak kad sam bila toliko opterećena obavezama, a već i gladna da sam odlučila da je vrijeme da prestanem izvolijevati i gledajući McDonalds aplikaciju shvatila da imaju i laganiju hranu koja nisu hamburgeri, te se odlučila za tortilju s grilanom piletinom i povrćem kao i za sok od jabuke (iznenadilo me da ga imaju, ja sam uvijek mislila da imaju samo gazirane sokove). I dok sam tako taj dana stajala u Mc-u i čekala da mi pripreme hranu, gledala sam okolo i promatrala ljude. Za jednim stolom je bila majka sa sinom koji je zdušno jeo krumpiriće, a majka je imala meko i nježno lice i gledala svog sina kako se hrani i uživa. U tom trenutku je i ona očigledno uživala jer je bila mirna, a bila je mirna jer joj je i dijete mirno i zadovoljno i možda se upravo u Mc-u nakon dugo vremena opustila.

Zatim sam vidjela dva zaštitara za drugim stolom kako jedu svoj gablec. Tko zna gdje žive, tko zna kako žive. Nema tu okolo ničeg drugog što bi mogli prizalogaijiti osim pekare u kojoj sigurno isto kupuju peciva koja im možda već na uši idu van. Promatrala sam ih kako jedu svoj gablec i pune se energijom mira i sigurnosti! Da, Kamilica mi je pokazala kako se neki ljudi u McDonaldsu ispunjavaju energijom mira i sigurnosti jer je upravo sada u njihovom životu baš to mjesto ono gdje je za to njih moguće.

I onda se dogodilo sljedeće: pojavila mi se osuda, moja nekadašnja. A onda su se pojavili moji neki sadašnji i nekadašnji prijatelji, poznanici, suradnici… tj. pojavile su se njihove osude od kojih je svaka možda u dobroj namjeri izrečena, ali ostavila je traga.

Čula sam u sebi: „Otkud ti pravo osuđivati gdje i kako će se netko hraniti? Otkud ti pravo procjenjivati što će netko jesti? Otkud ti pravo…?“

Nadalje su se redale osude kojih sam se naslušala: „Tko su ljudi koji jedu u McDonaldsu? Kakvi su to ljudi? Ajme, ja ne idem u McDonalds. Ne bih nikad nogom kročio tamo“, itd.

Najednom mi se spustio cijeli slap osuđivanja „nas vrsnih, vrhunskih, prosvijetljenih, posebnih, drugačijih, magičnijih, čarobnijih, strastvenijih, bogomdanih, moćnih, od Boga izabranih jogija, šamana, iscjelitelja“. Sve rečenice koje sam ikad čula ili i sama pomislila došle su mi „na naplatu“ usred la diete s Kamilicom usred McDonaldsa.

Osjetila sam blagi sram. Svoj, ali i sram za sve oko sebe. Oči su mi se napunile suzama. Osjetila sam suosjećanje u svom srcu i zahvalu od strane Kamilice što sam odlučila spustiti barijeru i prihvatiti trenutno stanje stvari. Osjetila sam kako me Kamilica uči da se ne borim i kako me uči da je apsolutno svaki naš izbor u njenim očima uvijek bio podržan. Kamilica ne prosuđuje i ne osuđuje. Ona je tu, prisutna i brižna. Ne procjenjuje i ne zahtjeva.

Stojimo u Mc-u i možda mislimo: "Samo ovaj put, više ne smijem, moram biti bolji, moram biti primjer, što ako me netko vidi, ja ovo ne radim, ovo je protiv mojih moralnih načela, blabla..."

A ako stavimo Kamilicu pored sebe u taj Mc ona stoji pored nas s osmijehom na licu i telepatski nam šalje riječi: "Volim te, volim te..."

„Broj 27!“, kaže gospođa za pultom.

Došla sam po svoju vrećicu i izašla iz Mc-a za tih 27 brojeva lakša.

Kad sam kasnije jela tu tortilju kod kuće ona mene nije nahranila. Ona je mene izliječila!

A Kamilica je cijelo vrijeme suosjećajno sjedila uz nas zahvalna na još jednom koraku u mom životu koji me približio malo bliže k sebi i svojoj duši.

***

Nedavno sam primljena u Compassionate Inquiry školu Gabora Matéa. Čekam da počnu predavanja i sa svakim danom se sve više veselim, premda me Kamilica dobrano slistila ovih dana. Ali, jako sam ponosna na cijelu priču jer prvo, ne može svatko biti primljen, a drugo, Gabor Maté je ovih dana jedina osoba od koje želim učiti to što on ima za dati.

A u jutrošnjoj meditaciji Kamilica mi reče:

I AM COMPASSIONATE INQUIRY IN THE WORLD OF PLANTS.

NICE TO MEET YOU <3

19.01.2025.