Kad ne znaš što bi, idi gore…

Danas sam od jutra osjećala baš neku smušenost i premda sam se s time uspjevala držati u koštac, primjetila sam kako mi se na područje ramena i oko vrata spustila težina i napetost koje sam se htjela riješiti. Poznajem alate, ali nisu svi alati uvijek odgovor na ono što nas tišti. Ove godine sam naučila jednu važnu lekciju: umjesto djelovanja i pokušavanja da nešto napravim po pitanju onoga što se događa, za promjenu sjesti, promatrati i čekati da mi stignu poruke – kako pristupiti i kojim putem krenuti.

Osjećala sam danas taj kolektivni kaos, onaj koji se je uskovitlao jer je ponovno zatoplilo i jer se je ona jesenja prilika da se umirimo i uđemo u sebe, a koja nam je nedavno pokucala na vrata, ponovno uzburkala, gdje se osjećaju zadnji trzaji aktivnosti u kojoj postoji kolektivna potreba da se iskoristi lijepo i toplo vrijeme i da se luduje posvuda, bježeći od stvarnosti. Promatrala sam taj energetski kaos unutar sebe i osjećala kako u Zagrebu jednostavno ne postoji mjesto za otpust. Barem nije postojalo danas.

Moja duša mi je slala slike u kojima sam na brdu u nekoj drvenoj kućici, a oko mene se čuje samo šum krošnji i pijev ptica.

Sjedeći i čekajući da se iskristalizira poruka, ona mi je stigla kada mi je dragi rekao: „Otiđi na Sljeme“. To mi je toliko snažno izrezoniralo da sam za 15 minuta bila u autu, vozeći se upravo tamo.

Stigla sam na neko mjesto, sparkirala auto i krenula hodati puteljkom kojim prije nikad nisam hodala. Ispod mene je bio makadam, a iznad i ispod sljemenska šuma s nula glasova i ljudi, s pregršt šuma lišća, povremenim žuborom vode i cvrkutom ptice. Hodala sam tako gledajući u cvijeće i bilje, upijajući tišinu i blagoslove. Osjetila sam upravo ono što je moja duša tražila te sam shvatila (po tko zna koji put, ali kad se dogodi nešto ovakvo, uvijek je kao prvi) da ako nema oko nas mjesta gdje možemo otići i pronaći tišinu, trebamo otići u drugu dimenziju – GORE.

Dakako, putujući po nekim zemljama uvidjela sam i prije tu fascinantnu pojavu bivanja u gradu koji se nalazi u kotlini kao što je npr. La Paz u Boliviji, koji sam doživjela potpuno drugačije svaki put kad bih se popela na „razinu iznad“. Sve je to isti grad, ali ako ste razinu iznad one koja je ispod ili više razina, vi kao da ste u drugom gradu.

Nakon cca sat i pol hodanja, što u tom nekom nepoznatom smjeru, što nazad prema autu, osjetila sam da želim darivati Zemlju, ali darivati i zadnji dan trenutne trecene po Majanskom svetom kalendaru koja je nahual Toj (čita se: toh) koji predstavlja, osim svete vatre i dugovanja, a također i darivanje i ponude spiritima.

Odlučila sam napraviti vrlo jednostavnu mandalu kao dar, pronašla par paprati i nešto cvijeća i složila vjerojatno najjednostavniji dar koji sam mogla složiti, kritički samu sebe osudivši o njenoj oskudnosti, no puno manje nego nekada, jer nije važno kako izgleda naš dar, važno je da smo digli guzicu s kauča i otišli u prirodu uopće ga i dati. Važna je namjera

Stajala sam tako iznad svoje mandale i zahvalila se i Toju i današnjem zadnjem danu te trecene koji je 13 Imox. Broj 13 predstavlja svijet spirita i predaka, predstavlja duhovni svijet, a Imox predstavlja vodu, no i sve ono što je onostrano, nerazumljivo, čudno, predstavlja snove. Kako je napisao jedan specijalist za majanski kalendar:

"Imox je ona dimenzija u koju nas vode neke biljke učiteljice kako bi u toj dimenziji spoznali mudrost."

Moja molitva i zahvala trajala je svega minutu, završila sam ju zahvalivši se Tati Pedru na svim njegovim blagoslovima (nekako mi se je ubacio u molitvu, nisam se do tog zadnjeg trena njega uopće sjetila), te sam nakon toga krenula prema autu. No, nakon samo 15-tak koraka osjetila sam snažnu potrebu okrenuti se prema svojoj mandali, kao da me je zvala, i u tom trenutku sam osjetila trenutno probadanje u srcu koje nije bilo fizičko već čista savršena emocija blagoslova i zahvale radi koje sam briznula u plač. Nisam se niti snašla jer, otkud sad suze i takvo duboko ganuće, a već sam upravo na toj svojoj mandali vidjela Tatu Pedra kako stoji i zahvaljuje meni jer sam došla u šumu, jer sam hodala kao što je i on hodao po šumama i tako ispunjavao svoju svrhu, jer i dalje u srcu nosim podršku i zahvalnost za put majanskog svijeta i nahuale i na kraju, jer sam se sjetila i njega.

Gledao je u mene iz daljine s osmjehom na licu, a moje suze su klizile niz lice, ostavljajući me bez teksta. Sjetila sam se svoje svete vatre koju sam napravila prije nešto više od mjesec dana tako otvorivši svoju la dietu s Cacaom, gdje sam ponovno bila kritički nastrojena prema tome što dajem u vatru odnosno u ponudu spiritima i kako to izgleda, željevši da bude i veće i ljepše i posebnije. Tata Pedro me je upravo tada na toj molitvi naučio da zaista nije nimalo važno kako to izgleda, važno je da se POJAVIM i to NAPRAVIM. Jer mi smo ti koji trebamo hodati prema spiritima ukoliko želimo primati njihove darove i blagoslove, mi smo ti koji ih trebamo darivati.

Nekako sam se umirila da bih došla do auta, ali već sam u blizini ponovno počela plakati jer taj osjećaj ganuća jednostavno nije htio otići. To je bilo oko 16 h popodne, sada je skoro 20 h, a ja sam i dalje zapanjena, potpuno u nekom procesu. Osjećam se kao da lebdim na krilima ljubavi i blagoslova, a moje tijelo pokušava pojmiti nova iskustva koja doživljava sad već samo kroz elemente i zahvalu… nisam čak niti Cacao ponijela sa sobom. Samo vodu. Ponijela sam Imox (nahual vode!).

Suze su tekle povremeno tokom cjelokupne vožnje do stana. Pitala sam se da li pisati o ovome i staviti online, jer tako je duboko, nekad nas jednostavno traži da neka iskustva budu samo naša. No, poruka koja ostaje iza cijele ove priče je uvijek ista, a to je da moja iskustva nisu samo moja, ona su blagoslovi spirita i iskustava koja se prenose kroz mene i razbacuju po svijetu kao kristali puni božanskog sjaja da dođu u srca i svijest onih koji su ih spremni primiti.

…

Na početku današnjeg hodanja u dubinu prirode, došla mi je u sjećanje rečenica iz knjige Žene koje trče s vukovima, a koja kaže:

Idi u šumu. Idi.

Ako ne odeš u šumu,

Nikad se ništa neće dogoditi

I tvoj život nikad neće započeti.

Ovaj tekst ću završiti s opisom današnjeg dana po Majanskom kalendaru i sinkronicitetima koji su mi se iskristalizirali već skoro pred zgradom nakon što sam stigla, a to je da je danas, kao što sam rekla 13 Imox unutar trecene Toj. Broj 13 je zadnji dan u treceni i predstavlja kulminaciju svega što se događalo proteklih 13 dana. Broj 13 predstavlja duhovni svijet, svijet spirita i predaka. Nahual Toj predstavlja svetu vatru i darivanje, a nahual Imox je voda i onostrano, ali ono što zapravo Imox jest je nahual Tate Pedra :)

Udah-izdah...

Maltiox, maltiox, maltiox.

06.09.2021.

Mandala koju sam taj dan izradila na Sljemenu