“Ne čujem svoju dušu”

Često od mnogih čujem da ne čuju, ne osjećaju, ne primjećuju spirite biljaka, pretke, druge dimenzije, vlastitu dušu i slično.
To nije ništa čudno zato što smo učeni da razumijemo, da shvaćamo, da znamo, i da je to jedini ispravan put.

Tek nedavno se priča o tijelu i somatici počela širiti po terapeutskim i holističkim krugovima, kao i priča o živčanom sustavu i važnosti da nam je reguliran.
Vidjela sam jako zanimljiv video u kojem osoba koja se bavi podučavanjem reguliranja živčanog sustava tvrdi da ako su nam svakodnevno potrebne radnje da bi funkcionirali kao što su: joga, vježbe disanja, hladan tuš, mantranje, meditacije, tapkanje itd., da to znači da NISMO REGULIRANI. Nismo dobro.

Reći ću vam da sam ja bila ista takva s istim problemom. Ja isto nisam čula, osjećala, vidjela... Odnosno JESAM, ali su ta iskustva bila IZVAN mene, nisu bila UTJELOVLJENA. Kao da su se događala nekom drugom. Kao da se smijete licem, ali ne i tijelom.

Ono što se kod mene promijenilo je sljedeće:
- odustala sam od pokušaja da čujem, vidim i osjetim
- započela sam svakodnevnu praksu svjesnosti odnosno obraćanja pažnje na ono što se oko mene odvija
- započela sam svakodnevnu praksu svjesnog rada s tijelom što je kod mene: qi gong, yin yoga, svjesni plesni pokreti, šetnje prirodom, rad s vanjskim opterećenjem (ja idem u teretanu, ali to se može bilo gdje) i obavezno, somatske vježbe
- svakodnevne meditacije: moji trenutni favoriti su Thich Nhat Hanh, Joe Dispenza i Steve Nobel
- moj kontakt je prvi: ako izađem iz kuće i vidim Sunce, ja njega pozdravim, a ne da čekam da mi se obrati. Ako vidim divnu mahovinu u šumi, ja nju dodirujem i govorim joj da je divna, a ne da čekam da ona meni ispriča neki novi super recept (karikiram, al razmete me).

Ako imamo problem s percepcijom nečega što nije očigledno ili logično velika je šansa da nismo u tijelu ili da s njime nismo povezani. Kužite paradoks?
Mi bi htjeli skočiti do zvijezda, a nemamo snage odgurnuti se od zemlje!

Kad prakticiram šamanska putovanja ili bilo što slično, više ne pokušavam ništa vizualizirati ili razumijeti. Ako mi se cijelo šamansko putovanje sastoji od toga da nisam vidjela apsolutno ništa, ali sam možda osjetila svoj trbuh kako se pokreće gore-dolje, to je uspjeh! Primijetila sam svoj trbuh! Hvala meni na tome!

Ono što radim je da ne procjenjujem, ne prosuđujem, ne očekujem, ne pretpostavljam, ne zamišljam, ne fantaziram, ne forsiram.
Ono što radim je da puštam, promatram, čekam, slušam, bivam.
Dolazim sa stavom: ja ne znam ništa, pokaži mi, nauči me.

Od izuzetno velike važnosti smatram da je rad s tijelom i to na somatski način. Naime, ako se bavimo nekom fizičkom praksom iz neke potrebe: zdravlja, izgleda, fleksibilnosti, smirenosti, energiziranosti, opuštanja itd., mi svakako radimo s tijelom, no jesmo li dok to radimo svjesni? Rijetko...

Kao i u teretani tako i na joga matu moguće je apsolutno fulati osjećaj svjesnosti. Dat ću vam primjer: radite Ashtangu, u asani ste koja izgleda kao čvor, pogled vam ide u specifični dio tijela jer su takva pravila, dah vam je specifičan jer su takva pravila i još k tome imate stisnute bande (energetske čvorove u području perineuma, ispod pupka i možda joj dodatno i u grlu) kako bi energiju koju ovom asanom bildate zadržali unutar sebe.
Jeste li u ovom trenutku svjesni što vam se događa?

U frkanju u čvor ili vezanju u isti da izgledamo kao joga učitelj koji nam ovu asanu demonstrira svjetlosnim godinama smo udaljeni od toga što točno našem tijelu treba. Naše stremljenje da odradimo cijelu prvu seriju Ashtange svaki dan šest dana za redom, jer se to tako po pravilima radi, pretvara nas u strojeve koji često rade protiv sebe. Da je svjesnosti u nama i našim tijelima, mi si ovo u pravilu ne bi niti dozvolili. Bili bi svjesni da nam je nečega nekad previše i danas ne bi bilo pregršt ozljeđenih jogija.

Ni scene u teretanama nisu puno drugačije: malo pumpanja, malo mobitela, malo pumpanja, malo fizikalne terapije, malo pumpanja, malo mobitela i tako u krug.

S druge strane, kroz somatski pristup našem tijelu mi napokon uviđamo što nam odgovara, a što ne. I nakon nekog vremena, par mjeseci ili možda godina, napokon uspijevamo osjetiti govor našeg tijela, njegove suptilne energije, njegove smjerokaze, semafore koji redovno javljaju "idi" ili "stani", alarme i vrlo detaljne upute.

Ja ne kažem da nije moguće somatski osjetiti Ashtanga asane ili pumpanje u teretani, samo kažem da je puno češće slučaj da nema svjesnosti, nego se radi o jurišu na cilj!

Nama naše tijelo govori, nama naša duša govori. Što ćemo napraviti da to napokon i čujemo?

Nisu samo somatske vježbe nešto što nam može probuditi svjesnost u tijelu. Tu su i šetnje prirodom, hodanje po šumi, hodanje po planinama, plivanje, sungazing, stargazing i druge slične radnje svjesnog bivanja s prirodom i svemirom.

Ono što mi želimo je napokon pustiti kontrolu i dopustiti, na primjer, zvijezdi Danici da utječe na nas. Ili paprati koju smo vidjeli neki dan usput!

Kad gledate zvijezde i uživate u njihovoj ljepoti pokušajte se sjetiti da provjerite unutar sebe kakve senzacije u tom trenutku osjećate. Nemojte samo gledati i govoriti: "wow." Pustite da se senzacije preliju po vama i na taj način stvore staničnu memoriju.

Percipiranje se vježba. To je svakodnevna praksa svjesnosti bivanja ljudskim bićem u njegovoj punini.

I možda najvažnija radnja od svega, mnogima i najteža: poniznost. Kad spoznamo, ali i prihvatimo da nismo bolji ili pametniji ili inteligentniji od stabla ili gljive! Zašto bi i bili. Na kraju krajeva, koliko godina živim ja, a koliko jedna maslina...

***

(I ovaj cijeli tekst zato jer sam krenula raditi šamansko putovanje povezivanja s precima, te na ekranu ugledala sliku zvijezda na nebu koje su mi rekle sve ove riječi koje sada tu pišu).

08.01.2025.

Photo: Jackson Hendry