Poruka anđela o patnji
Kad je tu već treća noć nespavanja, možemo to mrziti (ja nekad jesam), a možemo i vidjeti "kaj ima lima ..."
Pa, lijepo legoh u 13 h popodne i samo da zatvorim oči i umirim se s namjernim smiješkom na licu, ne moram niti spavati. Duboki udah izdah za zijevanjem ciljanim da prođe kroz srce i "Ajd šuti" rečenica upućena umu.
Ni pet i šest, kad evo skuplja se neka ekipa oko srca. Toplo je, gori vatra, neki žamor, skužim: anđeli. Pa ajd kad su već tu, da ih pozovem kako spada: arhanđeli Mihael, Gabriel, Uriel, Rafael (uvijek s osmjehom na licu), Hanaelica, Metatron (koji tegli svoju kocku iznad glave, mora biti kocka gdje god išao ) i Sandalphon, koji ste tu za moje najveće i najviše dobro, te moje Više Ja. Ništa posebno ne tražim, samo da me obgrle svojim plaštem ljubavi, radosti, dobrote i tako i bi, odmah.
Utonem tad u neki dublji drijemež i vidim da je kod njih baš neka dobra žurka. Napravili si logorsku, pa plešu i zabavljaju se, a pjesma se ori sljedeća:
"Samo anđeli znaju kako je u raju
Samo anđeli, a i svi
Što su Ivanu
Ikad vidjeli!"
Osmijeh na mom licu, cerek u mom srcu. E, pa stvarno im hvala.
Ali, nije moglo proći bez PORUKE, pa kažu:
"Raste se kroz sreću, veselje, radost, mir, sklad, pjesmu, dobrotu, harmoniju. Samo takav čovjek može narasti, obogativši nekoga ili nešto da raste dalje. Prirodna ekspanzija.
Suprotno popularnom mišljenju da kroz patnju rastemo, to nije istina.
Patnja je statična, zatvorena i kompartmentalizirana. Ima svoje ladice, police, utore, prolaze, linije i barijere.
Ona ne može rasti, samo se prelijevati iz ladicu u neki drugi kompartment unutar patnje, tzv. poznato iz šupljeg u prazno.
Patnja se ne transformira. Transformira se samo onaj tko ju je odlučio pogledati, vidjeti kako izgleda, kako se zove, koliko ima godina, koje je boje, voli li više čokoladu ili vaniliju... Transformira se onaj koji ju je odlučio posjetiti bez da ju želi promijeniti, pitati ju kako je, pozvati ju eventualno na čaj, a možda joj samo odati počast i zahvaliti joj se na svemu što je prošla, možda joj zapaliti svijeću ili čak napisati pismo.
Onaj koji je plesao i pjevao, koji se je radovao i osjetio zahvalnost svakako će biti taj koji je spreman patnju s empatijom posjetiti i donijeti joj kolačić.
Patnja ima svoj razlog, mjesto i vrijeme i ne traži od nas da ju mijenjamo. Patnja to nikako ne želi, boli ju sama pomisao na to (a onda boli i nas). Ona želi da kupimo dvosmjernu kartu do nje, dođemo, kažemo joj hvala i odemo ća, nastavimo sa svojim životom, plešući oko logorske vatrice s anđelima."
(Ovaj tekst je pisan 15.09.2022.)
