Što nam se dogodilo?
“U srednjem vijeku ljudi Zapadne Europe bili su ujedinjeni u načinu na koji su doživljavali svemir: sebe su doživljavali kao neodvojiv dio svega vidljivog i nevidljivog. S nebom su bili povezani preko odnosa s Bogom, a sa Zemljom preko odnosa s prirodom. Prekid s našim izvornim senzibilitetom javio se s raspadom feudalnog društva, u vrijeme kada su počeli nicati gradovi tamo gdje su nekad vladala feudalna kraljevstva. Nakon što je prevladavajući autoritet Rimokatoličke crkve oslabjela protestantska reformacija, Europljani su nastavili vjerovati da svijetom mogu ovladati snagom svoje volje. Prestali su biti potpuno ovisni o duhovnoj vezanosti za Crkvu.
Prema kršćanstvu novoga doba, kraljevstvo raja postojalo je izvan prirode, odvojeno od nje, jedva unutar ljudskog dosega. Zemlja i nebo podijeljeni su u dva odvojena područja. Mračne, zlokobne i misteriozne sile zemlje bile su rame uz rame s prosvijetljenim, pravedničkim i natprirodnim silama neba. Umjesto saveznik, priroda je postala protivnik kojeg je trebalo svladati i pokoriti. Čovjek je bio izvan svega toga, iznad svega i odvojen. Zemlja je izgubila prisnu vezu sa životom našeg tijela i umjesto toga je postala objekt kojim se može manipulirati i iskorištavati ga. Ljudska bića su se pretvorila u ratišta na kojima su se međusobno borili čovjek i priroda, dobro i zlo, duh i tijelo. Jedinstvena stvarnost žrtvovana je u ime dominacije nad prirodom, u ime tehnologije, u ime “napretka”.
Dogodio se raskol između svetog i svjetovnog, neba i zemlje, života i smrti. Prije toga, u vrijeme kada je Bog bio zaštitnik i vodič, nužno je trebalo propitkivati i poznavati prirodu. No, uz nedostatak božjeg proviđenja, nepredvidvljivost kaosa prirode počela se činiti zabranjenom i opasnom. Smrt, povezana s mračnim silama, postala je nespojiva sa životom i više nije predstavljala neizbježnu transformaciju unutar ciklusa postojanja. Najbolji način zaštite od prirode bila je dominacija i kontrola: sreći moć nad prirodom značilo je pobijediti smrt. Da bi jednostavnije shvatili i organizirali stvarnost, utemeljili su nove vrijednosti i vjerovanja. Ta je nova “religija” bila znanstvena, a njezini su svećenici bili matematičari, fizičari i inženjeri strojarstva.”
isječak iz knjige “Između neba i zemlje” Harriet Beinfield i Efrema Korngolda
